CEZ Jankov Vršok by Zlatko Brozović

Proteklog vikenda 3.-5. kolovoza srednjeeuropski brdaši okupili su se u podnožju brda Jankov Vršok u Slovačkoj, 150 km sjeverno od mađarske granice, točno na kraju Panonske ravnice. Okupili su se kako bi razriješili nedoumicu, koji od njih se može najbrže odvesti do vrha udaljenog 3700 metara. Natjecanje je bodovano za Prvenstva CEZ-a modernih i povijesnih, kao i za Prvenstvo Slovačke i Poljske. Impresivna je brojka od 127 verificiranih vozača, ali daleko impresivniji je vozni park. U toj siromašnoj regiji Europe okupilo se 5 WRC automobila, 1 S2000 kao 0, nekoliko kit car verzija… skoro nevjerojatno zvuči da se okupilo 34 automobila sa motorima preko 2000 ccm i to 18  gr E1, 6 gr N i 8 gr A, mahom 'Miceka' i Subarua, ali i Fiesta, Escort, Fabia, Octavia, Delta, BMW, Mazda, Lotus… kad tome pridodamo manje kubikaže, dobijemo trku pravih monstruma u nevjerojatno velikom broju. Sve klase su bile popunjene, i ravnopravno su se nosili oni najmanji sa Peglicama ili Fiatima Cinquecento sa i 15 puta jačim automobilima. Svojim vožnjama svi su bili jednako atraktivni od 40 konja pod haubom pa do 650.

Utrku karakterizira i izvrsna organizacija. Petak rezerviran za administraciju. Tijekom cijelog dana na raspolaganju je verifikacija i tehnički, koji su vrlo dobro pripremljeni. Jedan detalj; imali su podatak da na svom autu već imam startni broj 404, te su predvidjeli da taj broj zadržim i dalje. Kako su prijave za trku bile elektronske, samo sam potpisao original kod organizatora, pokazao licencu i krenuo na tehnički. Nevjerojatno brzo i jednostavno. Slično je bilo i na tehničkom koji se odvijao u povelikom šatoru bez imalo gužve.

Subota i nedjelja dani su treninga i utrka. Svaki dan 2 treninga i 2 trke. U 8 sati starta trening, u 13 i 15.30 trke i to je to. Oko 18 sve je gotovo. A po nuli (Impreza, Focus, Fabia S2000) mogao sam podesiti sat. Na početku dobili smo raspored starta i tako 8 puta. Tko dođe na vrijeme, vozi. Tko ne, bez njega se može. Svi mogu voziti sve treninge i sve trke. Starta se na 30 sekundi i eventualno minutu ako je velika razlika u performansama. Prekidi su rijetki, sve se rješava brzo, svatko zna što je njegov posao. Nema nervoze, nema panike. Duž čitave staze suci izvrsno obavljaju svoj posao i za vrijeme trke ali i kod silaska kolone automobila, te ako treba u najkraćem roku uklanjaju odustala vozila. Šlep izlazi samo ako se auto ne može izgurati. Izvrsno za nas vozače!



Čak i kad je na stazu izlazila hitna, prekid nije trajao više od 20-tak minuta. A vozači imaju mogućnost istrenirati stazu do savršenstva i isprobati razna podešavanja auta. Jer 8 prolaza, u jednom vikendu, u kondiciji trke, naprosto je neprocjenjivo. Ne zaboravimo da tako na svoj račun dolazi i mnogobrojna publika. Jer u jednom danu vidjeti 500-tinjak prolaza ovakvih monstruma, pa gdje to ima? Da se misli na publiku, za koju je i pokrovitelj utrke priredio posebnu nagradnu igru, u kojoj mogu osvojiti mogućnost povoljnog financiranja kupnje vozila Ford, vidimo i po tome što su na kraju stazom prolazila 2 driftera, koji su doslovno pomeli stazu i pri tom prilično zagrijali sve prisutne. Jer nitko od nas ljubitelja mirisa benzina i spaljenih guma, a mislim da je takva većina prisutnih na utrci, ne može ostati ravnodušan na vožnje po boku moćnog BMW 640.

Bogatu sportsku ponudu prati i bogata ugostiteljska ponuda. Istina samo na jednom mjestu, ali na velikoj površini u blizini multifunkcionalnog šatora za tehnički, kasnije za proglašenja, malo poslije starta, u parku vozača. Jesu li mnogobrojni ugostitelji uopće spavali, ne znam, ali znam da kad god sam bio budan oni su radili. Bogata ponuda jela, pića i sladoleda jako je pristupačna. I potvrđuje činjenicu da cijena ne rastu uvođenjem Eura, nego lošom politikom cijena. Ovi ljudi zaradili su jako puno, a mi svi smo dobro i povoljno jeli. Jer npr. hot dog, krumpirići i piva 0,5 po 1, gulaš za 2,5 ili pol piceka sa krumpirom i kiselom salatom za 3 eura, cijene su kakve kod nas nisam vidio godinama. No njima je jako loše jer imaju Euro! To sam čuo nebrojeno puta, a i vidio po sirotinjskom voznom parku. Ponudu su upotpunili živa muzika u petak i koncert jednog vozača u subotu. Subarui su istjerani iz šatora, a kolega je uz primjeren razglas uzeo gitaru i izveo pravi šou. Uz pratnju momka na udaraljkama (doslovno, ne bubnjevima) i smjenjivanjem 3 pjevačice i 1 pjevača, naslušali smo se legendarnih hitova i domaće kuruze uz gromoglasnu pratnju mnogobrojnih gledatelja. Svirao je do pol 1, a tada se nastavio disco!

I sanitarije su jako dobro riješene. Na 2 mjesta dugi red TOI-TOI-ja i kamion cisterna spojena na tzv. vojni umivaonik sa nekoliko slavina. Jeftino, praktično i efikasno. Što se mojih uobičajenih principa tiče, stigli smo na trku prekasno. U petak oko 12 sati. Park vozača bio je uglavnom popunjen. No na intervenciju našeg prijatelja i konkurenta Jaroslava Baraneka, domaćina u ovom slučaju, organizator je pomaknuo neka svoja vozila, te smo dobili mjesto na samom startu, uz konteiner prikolicu obrade i umnožavanja rezultata. No i oni koji su do kraja zakasnili, kao Čeh Michl koji je mjesto našao skoro u obližnjem naselju nasred prilazne ceste, pronašli su na rasvjetnom stupu priključak za struju. Nije od neke velike koristi, jer kako smo već rekli, u tom siromašnom kraju i danas žive sa redukcijama struje. Osjetio je to organizator i ugostitelji. Osjetili su to i vozači čije ekipe masovno upotrebljavaju grijače za gume. No svi su bili spremni na takva iznenađenja. Organizator je dopremio agregat prije nego što su crkle baterije mjerne službe. Jedino smo bili uskraćeni za izvrsnu muziku sa razglasa i spikera koji je pružao sve potrebne informacije za publiku i vozače, pardon i nekoliko vozačica. Ali ipak, njihov spiker nije ni do koljena našem Krpici.



Sama utrka protekla je dobro. Ja sam imao problema sa dovodom goriva. Nisam uspio ustanoviti što se točno dešava, ali u svakom dugom i oštrom lijevom zavoju, a ima ih 3, auto bi počeo frfljati i zbog jakog uspona, gotovo bih stao. Zato sam smanjio broj odvoženih laufova za 3 i u trci pokušao imati što bolje vrijeme uz sigurnost da završim trku. Na kraju treće mjesto u kategoriji i prvo u klasi, priskrbili su mi neophodne bodove u borbi za konačno postolje CEZ Historic prvenstva. Sada, 3 utrke do kraja zauzimam treće mjesto. Samo 2 boda dijeli me od drugoplasiranog Čeha Dlouhya, sa malom prednošću od 5 bodova ispred Slovenca Pristavca. Prvo mjesto mi je sve dalje, jer Baranek bježi velikih 19,5 bodova. Kad bacimo pogled na cijelo prvenstvo, jako sam zadovoljan. Jer da nisam propustio 3 uvodne utrke, sada bih bio u ravnopravnoj tijesnoj borbi za ukupnu pobjedu. No sve to je sport, ne zaboravimo amaterski sport. Ničeg od svega toga ne bi bilo da nema podrške sponzora i prijatelja. Zato veliko hvala Valvolineu, AŠ Remetinec, Cokiju, mehaničaru Joži, Michlu i Silagiju koji me opskrbljuju gumama, uslugama Keca i naravno svim mojim strankama.

Na kraju, vratio bih se na Jankov Vršok. Bilo je pakleno vruće. Srećom noći su hladne pa se izvrsno spava. Ali ni ta vrućina nije nam pokvarila gušt prisustva jednoj zanimljivoj i bogatoj sportskoj priredbi. Naravno automobilističkoj, jer to je ono što nas zanima. Skoro sam zaboravio, velika nam je prednost bila to što smo iz Hrvatske. Svi su nas častili kao da bi baš k nama došli na more. Ali čim se spomene Hrvatska, odmah je asocijacija Jadran. Želim da što više naših vozača i sudaca iziđe iz granica naše zemlje. Neka prošetaju po trkama u regiji. Ne treba ići daleko. I samo ako objektivno pogledaju te trke, uvidjet će sami što je dobro, a što ne valja. Na greškama treba učiti. A sve dobro treba prihvaćati.

Najjeftinije je učiti na tuđim greškama i kopirati ono što je dobro. Na zadovoljstvo svih nas uz konstantan napredak. Pogubno je uspavati se i razmišljati o savršenstvu. Jer samo stalno usavršavanje donosi i toliko potreban napredak. A za tako nešto ne trebaju sponzori, već obrnuto. Tako se pridobiju sponzori i tako se štedi! Nemojte misliti da kažem kako su trke vani bolje nego naše. Ne baš suprotno. Pokazuje se da organizatori sa dugom tradicijom svoj posao rade rutinerski, smišljeno, sa velikim iskustvom, jednom riječi dobro. A i vani kao i kod nas, oni koji rade jednu trku godišnje za 50-tak automobila, najčešće su sami sebi dovoljni, što neminovno dovodi do kraha.

Ovo je moj osobni pogled na izvrstan automobilistički vikend.
Zlatko Brozović

REZULTATI:

You have no rights to post comments