Broz na tavanu Europe

Nakon svake utrke nestrpljivo iščekujemo osvrt Zlatka Brozovića, a  'Broz' niti ovog puta nije iznevjerio tradiciju te se iz svog kuta osvrnuo na nedavno održani Buzetski festival brzine.

Buzetska trka je iza nas. Što reći osim da je završen još jedan automobilistički praznik. Predivan ambijent, izvrsna staza i veličanstvena publika, pretvaraju ovu trku u nešto posebno već 30 godina. To je ono što svake godine privlači sve veći broj vozača iz naše zemlje, iz regije, iz Europe. Dolaze po prvi puta na nagovor onih koji su tu trku doživjeli. A vraćaju se sami, žele provjeriti da li je to istina. Na nekim stazama publika je i brojnija, neke su staze možda i atraktivnije, ali spoj ova dva elementa, prevelik su mamac, izazov kojemu rijetko tko može odoljeti.

Buzećani su uvijek bili izvrsni domaćini. Majstori za fešte i zabave. Maštoviti, glasni i velikodušni. Koliko god svatko želi nešto zaraditi, to je trka gdje možeš u publiku doći bez prebijene lipe, ali nećeš ostati ni gladan ni žedan. Uvijek će se naći neko društvo, neki domaćin koji će se pobrinuti da ti ništa ne nedostaje. A staza, to je priča za sebe. Staza toliko atipična za naše prostore. U nju se svake godine ulaže. Tko se sjeća po čemu se vozilo, odnosno kakav je asfalt bio sada davne 1982. godine, ne može vjerovati što sve buzetski zavoji dopuštaju danas. A o sigurnosnim uvjetima da ne govorimo. Lani je Jugo letio preko duple ograde, ove godine je trostruka. Gdje god postoji realna mogućnost da auto izleti, ograde su sve duže i duže. Zatvaraju se lokalni putovi, ulazi u dvorišta. I ne da to nekome smeta, nego svi žive za taj događaj.

Mještani koji stanuju duž staze kažu kako bez trke nikad ne bi imali tako dobru i sigurnu prometnicu. A i njih same adrenalin pere već tjedan prije trke. Osjeća se to na svakom koraku. Prolazio sam stazom 9 dana prije trke. Radovi na uređenju su bili u punom jeku. Sve je bilo pokošeno, postavljeno mnogo zaštitnih guma, oznaka za zavoje, publiku. Činilo mi se da je već sve skoro gotovo. No dolaskom na trku vidio sam koliko je toga još napravljeno. Pa do završnih ograda koje se postavljaju neposredno pred trku, jer zapravo ometaju svakodnevni život. Vozači se u tim uvjetima stvarno opuste. Jer takva staza ulijeva ti dodatnu sigurnost. I ako pretjeraš, rijetka su mjesta gdje možeš napraviti veću štetu na autu. Čast izuzecima, jer tko zna, zna! Kad sve to usporedim sa npr. Malačkom, jedinom hrvatskom stazom uz Buzet koja je dobila homologaciju za formule, osjećaj je neopisiv. Na Malački teško možeš izbjeći totalku ako izletiš. Sama trka protekla je u velikim borbama i često iznenađujućim rezultatima. I rekord je opet pao! Opet isti vozač, ili bolje reći isti vanzemaljac. Posljednjih godina Faggioli nema dostojnog konkurenta. Gdje se pojavi, tamo pobjeđuje. Slično kao i Borković ove godine u Kategoriji I. No on je u Buzet došao slaviti; naslov Prvaka Europe i rođendan. Više nego dovoljan razlog da vozi samo za publiku i fotoreportere. Čestitke obojici.

Od naših vozača dobili smo pregršt borbi za prestiž. Naravno i za važne bodove pred kraj sezone. Bilo je veselja i suza. O rezultatima je već mnogo rečeno, pa bih ja samo htio istaknuti veličanstvenu potvrdu Krainca svega postignutog u posljednje vrijeme. I Pulić se jako dobro snašao u nepoznatom i teškom za vožnju bolidu. Realno više se nije moglo očekivati. A Muhvić i Mašić ako održe obećanja, potvrđuju da će Hrvatska iduće godine imati opasne konkurente za vrh Prvenstva Europe. U historicima nezabilježena masovnost na našim prostorima. 19 startalih automobila, rezultat su mog cjelogodišnjeg lobiranja. Opet se pokazuje da vozači ne dolaze po inerciji, nego uz lijepu riječ na ponuđeni spektakl. Za Buzet sam bio siguran da će im to i pružiti.



Ja sam uz propušten prvi dio sezone, pomalo neplanirano uspio u naumu da zauzmem mjesto na postolju na kraju godine. U Buzetu sam za 1 ali vrijedan bod zasjeo na 3. mjesto Kategorije 3 Historica. Znači da sam se uz 2. mjesto na CEZ-u, popeo na tavan Europe. Moj prijatelj, Slovak Baranek uspio je doći na sam krov. Njemu se isplatila ovogodišnja upornost i pristup trkama, jer iako neočekivano, sve je izglednije da će sa svojim Ferrarijem osvojiti krunu Europe i CEZ-a. Sigurnjak mi je kao i cijele godine bio neuhvatljiv. Očito moram poraditi na dodatnim konjima i novim gumama. Za slijedeću godinu, mislim. I najljepši događaji imaju svojih sivih strana. Tako je to i sa Buzetskom trkom. Organizator koji nevjerojatno puno daje za stazu i sigurnost na njoj, pomalo se uspavao u ostalim segmentima organizacije. Upozoravao sam na tu mogućnost i ranije, no ona je nažalost evidentna.

Vidio sam komentare u kojima se pojedinci bune da su platili članarine iste kao oni vozači smješteni kod CIMOS-a, a imaju podcjenjivački tretman u parku kod Pivovare. To je malo grubo rečeno, no ima osnove. Buzetski organizatori su godinama bili predvodnici u idejama kako vozačima i pratnji poboljšati i olakšati boravak za vrijeme trke. No sada su takve stvari malo zanemarili. Park vozača kod Pivovare, dvostruko je veći od onog kod CIMOS-a. Znači da u njemu boravi barem 400 osoba. Reći ću samo to da je za taj broj ljudi organizator predvidio samo 1 ženski, 1 muški i 1 invalidski WC. Priključni ormarić za struju je davno u domeni oldtimera i nedostatan je. Nikakvog ugostiteljskog objekta nema, a oglasna ploča bila je neažurna i nije ispunjavala propisano pravilnikom i programom trke. Spojna cesta između parka i starta je usko grlo i često opasna. Sve je dobro dok se nešto ne desi, ali ne zaboravimo da je to Prvenstvo Europe i da se ozbiljno približavamo brojci od 200 učesnika.

Prostora za poboljšanje uvjeta ima i to nisu velike investicije. Ima i prostora za proširenje samog parka. Treba samo malo volje. Kako se svake godine radi na uređenju staze, sa ne prevelikim ulaganjima mogla bi se srediti spojna cesta, a nadasve rekonstruirati preusku serpentinu na spoju kod Mosta, koja je usko grlo i stvara velike zastoje prilikom povrata sa staze. Uštedjelo bi se tako i puno izgubljenih minuta. Ozbiljne primjedbe imam i na suce. Suci uz stazu nisu na visini zadatka za manifestaciju tog ranga. Jer stajati iza ograde i stupa i stidljivo misliti da nešto signaliziraju, a na pogrešnoj strani staze gdje nema pogleda vozača, to je nedopustivo za Buzet. Isto mislim i za organizaciju zatvorenog parkirališta, koje po pravilniku traje 30 minuta nakon objave privremenih rezultata. Nakon toga ono se raspušta, a u njemu ostaju samo vozila koja su pod sumnjom ili na koja je uložen prigovor. O tome odluku donosi direktor trke i to treba biti zakon. Neodlučnost i neautoritativnost kojom je nastupao direktor u ovom slučaju, dovela je do toga da je dio vozača napustio parkiralište, a većini je to bilo zabranjeno. Nakon raznih intervencija i neugodnih razgovora,  pušteni smo van svi osim vozila na koje je uložen prigovor. Tako je trebalo biti odmah.

No najgore tek slijedi. Natjecateljski automobili, uglavnom neregistrirani i bez svjetlosne opreme, pušteni su da se u noći uključe u javni promet i idu do parka kod Pivovare. Srećom nije se dogodilo ništa. Ali bliskih susreta je bilo mnogo. Što bi bilo da je neki klinac, pun adrenalina sa netom završene trke, naletio skuterom na neosvjetljeni i neregistrirani auto? A da se neki policajac sjetio primijeniti zakon? Utrka koja se boduje za Prvenstvo Europe ne smije si dopuštati takve propuste. Moje osobno mišljenje je da odgovorne funkcije u samoj provedbi trke ne mogu raditi suci koji rade samo jednu trku godišnje. Iza toga treba stati HAKS koji izgleda stvarno mora započeti nešto na sistemu sudačke organizacije.

Nije to oduzimanje trke. Trka je Buzetska, no nije bez razloga kod susjeda Slovenaca stalno isti čovjek na čelu organizacije. Neophodna je rutina, a on si sastavi tim više stručnjaka koji svaki preuzme određeni dio posla. Zato Buzećani trgnite se! Nemojte dozvoliti da padate u kvaliteti. Taj oktanski spektakl treba i dalje ostati vodeći primjer automobilističke priredbe u Hrvatskoj!

Zlatko Brozović - Broz

You have no rights to post comments