Broz: ‘Opet suvozač’

Objavljeno u: 14/11/2012 - 08:00 Napisao/la Objavljeno u Rally Komentari Komentiraj!
Tradicionalno, nakon gotovo svake utrke javi nam se Zlatko Brozović – Broz sa svojim viđenjem netom održanog događanja. Niti Porečki rally nije iznimka…

Prije zamalo 35 godina, svoje aktivno bavljenje automobilizmom započeo sam kao suvozač. Na proljeće 1978. pred reli Ogulin pitao me Zadravec, sada slalomski Direktor, da li bi mu sjeo na desni sic. Nisam uopće razmišljao, rekao sam jednostavno da. Slično je bilo i ove godine. Tomi me na brdu u Ilirskoj Bistrici pitao da li znam nekog suvozača koji ima iskustva? Na tome je ostalo sve dok me jedan dan nije upitao da li bih ja sjeo na desni sic. Opet nisam razmišljao. Ko iz topa rekao sam da. 80-tih sam bio suvozač mnogima. Vozili smo se u vrhu i na kraju. To mi nikad nije bilo bitno. Bitnija mi je ljubav prema reliju, za koji često nemam mogućnosti.

Posljednji put na desnoj strani sjedio sam Emilu Muheljiću. A112A i YU reli 1989. Znači Dugo Selo mi je prvi suvozački reli od kad je samostalne Hrvatske. Posao suvozača u međuvremenu nije se puno promijenio. Jedino mala sitnica; onda sam imao 75, a danas 125 kila. Jedan dobar balast. Od Tomijevog poziva ostalo je jako malo vremena do nastupa. Zapravo, mislili smo voziti i Opatiju, no previše posla bilo je na autu, a pred njim je bila važnija za njega brdska trka u Dubrovniku. Posljednjih godina Tomi je prošao dosta lošu “školu” oko nabavke i pripreme auta. Puno trka i novaca bačeno je u vjetar.

Pristup svemu bio je potpuno pogrešan. No zahvaljujući svom vozačkom mentoru Vitoriu Canevi, konačno je upoznao prave ljude koji su preuzeli brigu o voznom parku. Ono najbitnije je što su i aktivni vozači, pa imaju puno iskustva oko pripreme i postavke auta. Promjena je najviše vidljiva tijekom sezone na brdu, gdje je Tomi sve brži i krajem godine uhvatio je priključak sa najbržima. A auto se prestao kvariti. Ostatak loše priče je i crveni reli Mitsubishi. Nažalost pripreme tog auta počele su prekasno. Dan prije Dugog Sela. Auto je poslije odustajanja na Kumrovcu pretrpio samo promjenu kvačila i nakon toga stajao u garaži.



Brzi pregled pokazao je da treba mjenjati amortizere, riješiti mnoge stvari na elektronici, ali vremena za to više nije bilo. Jer svi podaci u kompjutoru su kodirani, pa za promjenu treba sve izbrisati i na valjcima početi ispočetka. Što je, tu je! Otišli smo u Dugo Selo. Prije toga morao sam do Trsta, gdje sam uz veliku pomoć Stolli Racinga kupio novu kacigu sa HANS-om i interfonom. Dali su mi izuzetno povoljne uvjete za kupnju, tako da mislim da ću za slijedeću sezonu obnoviti kompletnu opremu. Hvala im na tome. Popisali smo Martinske puteve i našli se na startu. Nije bilo lako, doslovno.

Jedva sam ulazio u auto, a o izlasku da ne pričam. No nažalost nisam imao previše problema s tim. Jer već na drugom brzincu završili smo u kanalu. Bio je to splet nesretnih okolnosti. Drago mi je da sam već na prvom brzincu stekao povjerenje u Tomijevu vožnju. Drago mi je i da unatoč godinama nisam izgubio ritam, bez obzira na brzi auto. Toga me je bilo najviše strah. Kako smo prvi brzinac vozili prilično rezervirano, u drugom smo ubrzali tempo. Na kraju duge ravnice, Tomi je na vrijeme kočio, nakon blažeg zavoja počeo postavljati auto točno kako treba za oštri. Rekli bi školski. No tada auto nije odgovorio kako treba. Guzica nas je počela preticati i na rikverc smo ispalili u živicu. Tamo nas je kanal okrenuo u lijevo i upali smo u njega cijelim autom, te nastavili do betonskog mostića, koji nas je prilično grubo zaustavio. Oboje smo mislili da prednjeg kraja nema. No Rallyart Italy nije samo tako došao u svjetski vrh. Auto je ko tenk. Čak ni branik nije pukao. Mali udarac u zadnji desni blatobran i sve drugo izgledalo je čitavo. Osim zadnjih kotača koji su stajali nekako čudno.

Odmah smo nakrcali auto i krenuli za Mali Lug, da u lokalnoj radionici iskoristimo prisutnost talijanskog majstora. Simone se odmah prihvatio posla. Kontrola je pokazala da je sve na svom mjestu. Samo su se pomaknuli ekscentri te je geometrija zadnjeg kraja otišla u neke nedokučive postavke. No nije samo to. Crko je i zadnji diferencijal. Nema više špere. Sigurno to nije posljedica udara, nego je izletanje posljedica neispravnog diferencijala na mokrom asfaltu. Još jedna greška prethodnih loših priprema auta. Do navečer je sve bilo sređeno i auto je mehanički bio spreman za Poreč. Hvala ANGI motorSportu iz Padove i strpljivom i pedantnom Simoneu. Jer koliko je samo telefonskih razgovora istrpio, svaka mu čast. Bez njega nebi bilo ni ovako uspješne sezone za Tomija. Posebno moram pohvaliti Ivana, mehaničara i limara iz Gerova. Ne samo da je uspješno otklonio sve tragove naše vožnje po kanalu u Dugom Selu, nego je uspio pomaknuti moj sic cca 2 cm unazad i spustiti ga. Kako god se čini malo, meni je bilo neprocjenjivo. Konačno sam mogao ući i izači. Čak i za trenutak ako treba. Hvala ti Ivane!

Vrijeme do Poreča je proletilo. Svako na svom poslu i već je uslijedio polazak. Popisali smo brzince, sve provjerili i bili spremni za start. U subotu je stigao i auto, verifikacija, tehnički... čas posla i pred nama je shake down. Tad počinju problemi. Montirali smo nove gume, no na etapi u prvom rotoru gdje smo radili ¾ kruga, zamalo smo se izvrtili. Nakon toga u rzgovoru saznajem da imamo sve gume koje je Tomi dobio sa autom. WRC gume, tvrde mješavine za duge brzince po abrazivnom asfaltu. Nespojivo sa istarskim cestama. Dakle moramo se prilagoditi situaciji i što je više moguće grijati gume na etapi prije brzinca. No reli Poreč je ipak u Edijevoj organizaciji. Pa je sukladno tome i shake down kasnio skoro sat vremena. Zbog toga smo stali na upisu i pitali da li možemo ići još jednom? Odgovorili su nam; što vam je? Shake down se vozi samo jednom! Vratili smo se u servis sa nekolicinom supatnika, a tamo nas čudno gledaju. Zašto ste se vi vratili kad drugi voze 3-4 kruga? Hvala sucima na upisu!



Tako je počeo prvi dan relija, koji je bio pravo mučenje. Sve je više ličilo na brdsku trku nego na reli. Jer 4 brzinca i 4 puta po cca sat vremena čekanja, što je sve bilo orjentaciono, jer nitko nije znao točno vrijeme čekanja izuzev prve stanke. A čekali smo zato jer Edi nije bio u mogućnosti osigurati suce za 2 brzinca u isto vrijeme. Razlika od brda je što nakon svake vožnje možeš doći do svoje ekipe i odmoriti, okrepiti se. Tu smo bili prepušteni vremenu u slobodnom prostoru. O sigurnosnim aspektima prologa reći ću samo jedno; katastrofa. Nažalost opet po onom dobro je dok se niš ne desi! Drugi dan je počeo po dobrom vremenu. Bilo je čak i sunca. Kako smo znali da imamo neodgovarajuće gume, odlučili smo se za siguran pristup, a ne pretjerivanje.

Moramo prekinuti famu da Muhvić ne završava relije. Najbitnije je da smo svaki put u drugom prolazu imali i bez rizika bitno bolje vrijeme nego u prethodnom. Držali smo neki solidan tempo sa ne prevelikim zaostatkom u PH i mogućnošću da se popodne borimo za 3. mjesto. No povratak u Poreč donio je i velike vremenske nepogode. Prava oluja. Montirali smo kišne gume i ponovo smo bili zaprepašteni. Tvrda kišna smjesa bila je nevozljiva po istarskim potocima, pardon cestama. Prvi Radmani bili su katastrofa. Nismo mogli ići dovoljno sporo da auto bude upravljiv. U predzadnjem zavoju smo se izvrtili pri cca 40 na sat. I sparkirali se među masline. Nije bilo lako pronaći izlaz u pravom smjeru. Nakon upisa rezultata, mislili smo da je gotovo. Auto neće krenuti. Zvuk ko da je crko mjenjač. Prva, samo zuji. Druga isto tako. Opet prva, jači gas i krečemo. Toliko se kližemo, da 4 pogona nisu mogla pokrenuti auto dok nije proradila blokada centralnog diferencijala.

Pa ti sad vozi! Odluka; idemo do kraja, sigurno bez rizika. Bit će vremena za lov na rezultat. I ovakvom vožnjo ne gubimo previše, jer izgleda da su mnogi bili u problemima. Treba sačuvati što imamo. I uspjeli smo! Tomislav Muhvić konačno je završio reli. Ne niti tako loše. Uspješno smo završili i 2. mjesto u klasi zasluženo osvojili. Da su gume bile upotrebljive mogli smo u borbu za treće mjesto generalke PH. Ovako je i 6. dobro. Mislim da smo svi naučili ponešto. Ovo iskustvo treba iskoristiti slijedećom prilikom. Tada će se puno toga moći poboljšati, a što je najbitnije, Tomi ima i znanja i potencijala za borbu u vrhu hrvatskog relija. I sve one priče koje sam slušao; on ne sluša, on ne završava i sl, nisu osnovane. One samo potvrđuju moju teoriju da jedan član posade na reliju mora biti iskusan. Naravno potrebno je i iskustvo u odabiru materijala, a ne uvaljivanja jer su našli mušteriju koja ima! Nekoliko riječi o organizaciji. Mato je napravio čudo i drugi dan izveo reli bez kašnjenja pod neljudskim uvjetima. Posebno priznanje svim sucima, koji su na kiši i vjetru bili mokri do kože. Bravo i hvala vam!



A Edi ostaje Edi. Sve; lako ćemo! A ne dogovori s nikim parking NK Livade gdje je bio  regruping. Dođu ljudi iz NK Livade i blokiraju nam izlaz, tjeraju nas sve van u roku 5 minuta. Navodno je u Livadama bio postavljen i šator za okrepu. Šator smo vidjeli, ali nitko nas nije obavjestio da tamo ima nešto. U kafiću su se slomili, jer im ove godine nitko nije javio da reli ide kroz Livade. Na proglašenju smo čuli Edijevu zahvalu ekipi koja je omogućila da u servisu imamo struju. No nismo vidjeli ni struju ni WC. Vjerojatno je onaj javni WC iz vodiča u obližnjim kafićima. A i onaj raspored prvog dana, još mi ne ide u glavu. To je bilo ubijanje dinamike relija.

Rekla mi je jedna osoba iz svijeta PRESS-a kako su joj ove godine Slovenci pokazali da i brdo može biti zanimljivo, a Edi joj je pokazao da i reli u koji je zaljubljena može biti koma! No bit će bolje. Pričamo to već godinama, no Edi je jedinstven. I nepromjenjiv. Zahvalio bih se Tomiju i kompletnoj familiji Muhvić koji su mi pružili veliko povjerenje i gostoprimstvo. O guštu koji su mi omogućili da ne govorim. Sezona je gotova. Za nas obojicu uspješna. A da ću se u ovim godinama nakon toliko duge pauze vratiti u ulogu suvozača, nisam ni sanjao. Drago mi je da nisam zahrđao. Neke bi stvari trebalo popraviti, poboljšati, ali uvijek se vraćamo na ono najbitnije; iskustvo i rutina. U Santa Domenici prepuštam mjesto drugome. Bit će to iznenađenje. Guštaj, prijatelju malo i ti!

Na kraju da spomenem i za mene najtužniji dio. Poslije Dugog Sela napustio nas je Belson. Pas koji je 15 godina bio član familije. Prošao je trka i svijeta. Hodao po krovovima, spuštao se po toboganima, penjao se po ljestvama, znao sve roštilje u parku vozača i pogledom nisam jeo već tjedan dana ogrebao se na svakom. Njegovo ime nosi i obrt i klub. Bio je neponovljiv. Bio je i ostat će legenda!

Brozov osobni osvrt na kraj sezone

foto: AŠ Remetinec

Aktualnosti

Rok Turk osvojio 8. Rally Vipavska dolina 2018.

22.04.2018. - Ostalo

Rok Turk osvojio 8. Rally Vipavska dolina 2018.

Prvi rally Slovenskog prvenstva 8. Rally Vipavska Dolina koji se vozio u okolici Vipave i Ajdovščine osvojili su trenutni državni prvaci Rok Turk i Blanka Kacin (Peugeot 208 R5). Prošle godine imali su samo jedno...

8. Rally Vipavska dolina 2018. za početak sezone u Sloveniji

16.04.2018. - Ostalo

8. Rally Vipavska dolina 2018. za početak sezone u Sloveniji

Napokon je došlo vrijeme i za početak nove rally sezone u Sloveniji. Prvi na redu je 8. Rally Vipavska dolina, koji se vozi u Vipavskoj dolini, a početak i kraj rallya su u Ajdovščini od...

U Austriji održan 42. WeinbergerHolz Lavanttal Rallye 2018.

11.04.2018. - Ostalo

U Austriji održan 42. WeinbergerHolz Lavanttal Rallye 2018.

Niki Mayr-Melnhof bio je najbrži na svim brzinskim ispitima 42. WeinbergHolz Lavanttal Rallyu, te se zasluženo popeo na najviše mjesto pobjedničkog postolja. Drugo mjesto osvojio je Grössing Gerwald, dok je treću poziciju zauzeo Aigner Gerhard.

You have no rights to post comments